Što se tiče osjećaja jezika na internetu, izražene su i dobre i apsolutno lude ideje. Te definicije "osjećaja jezika" koje psiholozi daju često nisu u redu sa šematizmom (poput činjenice da je "osjećaj jezika" ono što znate čak i prije nego što ste imali vremena stvarno naučiti jezik). I obični ljudi sve sanjaju o "urođenoj pismenosti" kako bi sve dobili bez ikakvog ozbiljnog napora sa svoje strane.

Treba razlikovati osjećaj materinjeg jezika i osjećaj stranog jezika

Kao što je već navedeno u našem rječniku prijevodnih pojmova, osjećaj za jezik je značajka koja je svojstvena obrazovanom izvornom govorniku. U nekim je to jezik izraženiji, u drugima je manje: prirodna nejednakost ljudi očituje se iu stupnju njihove jezične kompetencije.

Svatko čije je zanimanje daleko od jezika, prijevoda ili književne i novinarske djelatnosti, u stvarnom životu, možda čak i ne razmišlja o tome ima li osjećaj za jezik ili ne, za njega to nije bitno.

Za nekritičku pasivnu percepciju pisanog ili usmenog govora na određenom jeziku nije potreban osjećaj za jezik.

Istodobno, "osjećaj za jezik" je jedna od ključnih točaka za profesionalno ovladavanje bilo kojim jezikom.

Jezik za prevoditelja je poput glazbenog uha za profesionalne glazbenike. Apsolutni osjećaj za jezik rijetko se može naći čak i među izvornim govornicima, a za prevoditelja i svakoga tko savršeno želi savladati jezik, to je nedostižan ideal.

Za izvornog govornika, osjećaj za jezik očituje se kao vrsta automatizma. U kojoj dobi se razvija - zanimljiva tema za istraživanje. Pretpostavljam da djeca do 10 godina, u pravilu, nemaju punopravan "osjećaj za jezik", au 16-18-20 godina svaka mentalno razvijena osoba već ima osjećaj za jezik.

Osoba koja već uči kao stranac u profesionalne svrhe kao odrasla osoba mora taj osjećaj jezika razviti svjesno.

"Osjećaj jezika" jedan je od ključnih elemenata koji ujedinjuju klasnog prevoditelja s izvornim govornikom. Za prevođenje tehničkih tekstova zamjenom prijevoda pronađenih u rječniku, nije potreban poseban osjećaj za jezik.

Potreban je osjećaj za jezik u kojem prevoditelj ima problema s izborom iz više prijevoda. Osjećaj jezika je također tražen u slučajevima kada je izravni, doslovni prijevod nemoguć ili kada kupac u početku traži stilističko poboljšanje teksta pri prevođenju u usporedbi s nespretnim originalom.

Stilski urednik, izvorni govornik, upravo je potreban za finalno poliranje umjetničkih tekstova ili bilo kojeg teksta s povećanim zahtjevima za stilom, iz razloga što prevoditelj uvijek ne osjeća neke manje nijanse. To jest, osjećaj za jezik koji svaki prevoditelj razreda, bez iznimke, može imati za neke komplicirane stvari, je nedovoljan.

Sada ćemo detaljnije ispitati što je manifestacija osjećaja jezika prevoditelja u radu prevoditelja.

Već sam govorio o svjesnom odabiru mogućnosti prevođenja.

Općenito, zanimljiv je sam proces oblikovanja prijevodnog teksta s visokokvalificiranim profesionalnim prevoditeljem, osobito u pogledu prijevoda na ne-materinski jezik. Često se događa da pri prevođenju ne znate točan prijevod riječi na strani jezik. Postavite "naredbu za pretraživanje" u svoj pojedinačni leksikon - a sam mozak proizvodi prihvatljivu varijantu.Provjerite u rječnicima i Internetu - i ispada da je to bio ispravan prijevod. U početku ga niste poznavali, ali vaš osjećaj za jezik, sposobnost navigacije rječnikom drugog jezika potaknuli su vas na ispravnu odluku.

Na pitanje koristim li pri prevođenju rječnike, ponekad u šali odgovaram: "Ako imam vremena, koristim ga. Ako nemam vremena, pokušavam bez njih." Primjerice, s istim simultanim prijevodom gotovo je nemoguće koristiti rječnike. I potrebno je prevesti!

Tijekom interpretacije često je potrebno promatrati kako dva potpuno različita prevoditelja sličnih kvalifikacija daju, neovisno jedan o drugom, potpuno identične prijevode iste fraze ili kombinacije riječi. To još jednom potvrđuje da postoje redovite leksičke utakmice između dva jezika. Barem kada su u pitanju dobro poznati koncepti. Stoga nema smisla u svakom prevoditelju ponovno otkrivati ​​bicikl.

I same prirodne korespondencije (ili. T klišeji prijevoda) dostupan profesionalnom prevoditelju upravo zato što ima razvijen osjećaj za jezik. Naravno, možete zapamtiti određeni popis takvih podudarnosti između dva jezika (nešto poput vokabulara) metodom čisto mehaničkog cramminga, ali "trik" je upravo to da profesionalni prevoditelj može izvući takve podudarnosti iz pojedinačnog leksikona u pravom trenutku.

Ali ponekad se dogodi da takav stabilan prijevod ne postoji u prirodi. Pod tim uvjetima, iskusni prevoditelj, na temelju svog prethodnog prevoditeljskog iskustva i osjećaja za jezik, stvara neku vrstu prijevoda, koji kasnije, nakon nekih izmjena, može dobiti uporište u jeziku.

Osjećaj jezika vrlo je tražen u uređivačkom radu., Ali gotovo svaki prevoditelj ponekad mora urediti tuđe prijevode.

Konačno, osjećaj jezika pomaže prevoditelju da se "bori" od nepoštene kritike vlastitih prijevoda.

Osjećaji i jezik

Često se kaže da se osjećaji ne mogu istinski izraziti riječima. U isto vrijeme oni se odnose i na izraze ove vrste koji se nalaze u fikcijskim djelima, u životnoj praksi: "Ne mogu prenijeti osjećaj koji sam osjećao kad sam napustio svoj dom, ne mogu prenijeti strah i uzbuđenje koje su me zadesile. Vidio sam ga (itd.)

Njegov slavni, izazvali su toliko pogrješaka "Pismo besmrtnom ljubavniku", Beethoven je završio na sljedeći način: "Sada, radije s vanjskog na unutarnje. Istina, vidimo se uskoro, a danas vam ne mogu reći moje primjedbe o mom životu napravljenim u posljednjih nekoliko dana, ako bi naša srca uvijek bila tijesno stisnuta, ne bih ih učinio. Da li te izjave govore da se taj osjećaj zaista ne može prenijeti riječima, ili samo da je ponekad teško? Radi se o potonjem.

Osjećaji koje ljudi doživljavaju u procesu komunikacije, u procesu zajedničkog djelovanja ljudi u različitim područjima života. Ljudi izražavaju svoje osjećaje kroz jezik, prenose ih drugim ljudima i uče o emocionalnom svijetu onih s kojima komuniciraju.

Govoreći o osjećajima i jeziku, potrebno je razlikovati dva pitanja. Jedan je značenje jezika, riječ mora identificirati naše osjećaje. A drugo je ono što je značenje jezika u prenošenju naših osjećaja prema drugim ljudima kako bi ih razumjeli.

Možemo naići na slučajeve kada dijete, tinejdžer, dječak, djevojčica osjete osjećaj da nisu dovoljno svjesni prema stvorenju drugog spola ili starijeg partnera. Koliko često drugi ljudi (članovi obitelji, skrbnici, prijatelji itd.), Promatrajući ponašanje, postupke ili izjave djeteta, adolescenta, utvrđuju, mnogo prije nego njegov karakter, osjećaj koji osjeća.
Proces svjesnosti osjećaja nužno podrazumijeva njegovo označavanje, nazivajući ga prikladnom riječju. Samo u ovom slučaju može se osjetiti osjećaj. Nema sumnje da sama činjenica imenovanja, pripisivanja nejasnog, još uvijek nejasnog iskustva određenoj kategoriji osjećaja mijenja taj osjećaj u određenoj mjeri za osobu, budući da on, na temelju svog znanja o osjećajima ljudi, interpretira u skladu s tim.

Ima određeni stav prema tom osjećaju - raduje mu se, nadahnjuje ga tjeskobom i tako dalje. Kada, na primjer, tinejdžer shvati da je zaljubljen, to dovodi do izvjesnog pomaka u njegovu emocionalnom životu i ponašanju. On ima nešto novo u odnosu na objekt svojih osjećaja, počinje ga gledati novim očima, na nov način razumijeti odnose koji su se razvili među njima. U njegovom se ponašanju mogu pojaviti sramežljivost, sramežljivost ili, obratno, namjerna hrapavost, itd., Koje prije nisu postojale.
Osjećaj koji iskusi osoba može biti određen od strane osobe potpunije i suptilnije, ovisno o iskustvu, poznavanju emocionalnog svijeta ljudi, izvučenog iz života i fikcije.
Sama činjenica imenovanja osjećaja, njezina obilježja za osobu određuje one osobine i kvalitete osjećaja koje su u njemu inherentne. Čovjekova diferencijacija osjećaja provodi se pomoću riječi i drugim sredstvima ne može se provesti. Priroda točnosti ove diferencijacije određena je točnošću i primjerenošću riječi koje ljudi koriste za taj zadatak.
Riječ je neodvojiva od osjećaja koje osoba doživljava jer mu omogućuje da shvati sam sadržaj i značajke tog osjećaja.

Osvrnimo se na pitanje koliko je važno jezik prenijeti svoje osjećaje drugim ljudima. Ako želimo reći drugima o osjećajima koje doživljavamo, onda se moramo pribjeći toj riječi. To ne znači da će za drugu osobu naš osjećaj postati jasan samo zato što ćemo mu reći za njega. On će suditi našim osjećajima ne na temelju samih riječi, već na temelju usporedbe riječi s našim stvarnim djelovanjem i djelima. I za njega će odrediti u kojoj su mjeri naše riječi istinite i prenose stvarno stanje stvari.
Ali u isto vrijeme, bez riječi koje označavaju odgovarajuće osjećaje, njihove osobine i osobine, ljudi o njima ne mogu reći. Prema tome, riječi osobe “Ja sam uzbuđena”, “Tužna sam”, “Zaljubljena”, “Stidim se” može prenijeti osjećaje koje trenutno doživljava.
Mihail I. Kalinin s pravom kaže: "Ljudima će ostati nepoznate najviše vatrenih osjećaja, osim ako su jasno i precizno oblikovane riječima."

Mogućnost fiksiranja osjetila pomoću jezika izuzetno je velika. To ne znači da je točno imenovanje jednostavno. Moramo moći pronaći potrebne riječi za to. Ponekad uzrokuje poteškoće. Ogromne mogućnosti koje su sadržane u samom jeziku pomažu u tome. Mijenjanje redoslijeda riječi - inverzija - služi kao bitno sredstvo u tu svrhu, kao i upotreba interjekcija, riječi s kojima je povezano određeno emocionalno značenje, koristeći sufiksi koji daju riječi nježnim ili nekim drugim sjenama riječima, itd.

Postoji jasna razlika u prirodi upotrebe jezika za utvrđivanje znanstvenih koncepata i za određivanje osjećaja. Potpunost konkretnog osjećaja najadekvatnije se otkriva ne u terminima, kao što je karakteristično za misli, već u slikama. Umjetnost savršeno koristi ovaj jezik slika. Upravo zato što umjetnost koristi figurativnost znači da prenosi osjećaje osobe s takvom snagom i sadržajem i ima tako snažan emocionalni utjecaj na ljude.

Bogatstvo lirske poezije na najbolji način sugerira da se najneuhvatljiviji impulsi ljudske duše, najsuptilniji aspekti njegovih osjećaja, njegova najintimnija iskustva mogu otkriti u odgovarajućim verbalnim slikama, u sustavu poetskih izraza.

Za sada je riječ o sredstvima jezika koja služe prenošenju osjećaja, njihovog sadržaja i obilježja njihovog iskustva drugim ljudima. Ali nismo zabilježili drugu stranu riječi, naime, to izvanredno bogatstvo za prijenos osjećaja, koje je sadržano u ekspresivnosti ljudskog govora, u korištenju žive riječi u procesu ljudske komunikacije. Fonetska strana govora, intonacija, tempo kojim se riječi izgovaraju, naglasak koji ističe pravu riječ, podizanje i spuštanje glasa, priroda i trajanje pauza, bojanje boja riječi, itd., Sve to služi da prenesemo naše osjećaje riječima. Ovo je novo i veliko pitanje koje ćemo sljedeći put detaljno obraditi.

Uz umjetničku prozu i poetski govor, prenoseći nijanse i nijanse ljudskih osjećaja, u procesu povijesnog razvoja čovječanstva stvorena su i druga sredstva za prenošenje osjećaja. To znači portretno slikanje. , N. Kramskoy je napisao: „Svaka glupa osoba ... vrlo dobro zna da postoje stvari koje se ne mogu izričito izraziti. On zna da izraz na njegovom licu spašava u to vrijeme, inače slika ne bi imala mjesta. Ako se sve može reći riječima, zašto onda umjetnost, zašto glazba? ”. Jedna od najmoćnijih sredstava za prijenos osjetila je glazba. Glazba, s jedne strane, prenosi obilježja osjećaja i raspoloženja, as druge strane njen sadržaj dovodi do odgovarajućih osjećaja u slušateljima.

- Neusporedivo manje plastična, manje određena od verbalne poezije, neusporedivo nejasnija, nejasna u svojim obrisima, manje precizna, manje taktilna, ali s druge strane, manje apstraktna, manje racionalna, manje simbolična - glazba može izraziti cijeli svijet osjećaja i ideja bez posredovanja riječi. "

Sažetak znanstvenog članka o lingvistici, autor znanstvenog rada je Gennady Bogomazov

Na temelju predloženog IA Baudouin de Courtenay tumači pojam “jezične intuicije”, autor ga povezuje s modernim konceptom “jezičnih sposobnosti” u interpretaciji koju je predložio A.M. Shahnarovichem. U radu se daje definicija jezika koji je autor predložio.

Tekst znanstvenog rada na temu „Vrijednosni pojmovi jezika, osjećaja za jezik, jezične kompetencije, jezične sposobnosti“

Leontiev D.A. Psihologija značenja. Priroda, struktura i dinamika semantičke stvarnosti. M.: Značenje, 1999.

Lepekhov S.Yu. Kategorija "svijesti" i njenih modifikacija u budizmu i neokonfucijanizmu // X i XI sve ruske konferencije "Filozofija istočnoazijske regije i moderne civilizacije". M.: Institut za istočnu vediniju, 2006., 2. dio, str. 25-31.

Mamardashvili, M. Nužnost za sebe. Predavanja. Članak. Filozofske bilješke. M.: La-birit, 1996.

Marcel G. Metafizički dnevnik. SPb.: Science, 2005.

Merleau-Ponti M. Fenomenologija percepcije. SPb.: Science, 1999.

Palama G. Triada u obrani svetog šutnje. M.: Canon, 1996.

Koteluyevsky A.P. Na pitanje najstarije vrste zvučnog govora. Ashgabat, 1944. Odvojeni tisak.

Svećenik S. Teorije svijesti. M, 2000.

Psihološki rječnik. M.: Pedagogija, 1983.

Pyatigorsky A.M. Odabrana djela. M.: Jezici ruske kulture, 1996.

Zemaljski raj. M.: Fiction, 1990.

Serkin V.P. Metode psihosemantika. M.: Aspect Press, 2004.

Tyuber A.Kh. Povijest svijesti. Pregled i problemi. M., 1999.

Ufimtseva N.V. Metodološki problemi ontogeneze jezične svijesti // Komunikacija. Svjesnost jezika. Komunikacija. Kaluga: Institut za lingvistiku Ruske akademije znanosti, 2005. str. 217-226.

Heidegger M. Radovi i razmišljanja različitih godina. M.: Visoka škola, 1993.

Heidegger M. Razgovor na seoskoj cesti.M.: Visoka škola, 1991.

Shpet G.G. Uvod u etničku psihologiju. Sankt Peterburg: "P.T.T." "Aletheia", 1996.

POVEZANOST KONCEPTA OSJETLJIVOSTI JEZIKA, ČUVANJA JEZIKA, JEZIKOVNE KOMPETENCIJE, JEZIČNE SPOSOBNOSTI

Osjećaj jezika, osjećaj za jezik, sposobnost jezika, jezična kompetencija

Na temelju predloženog IA Baudouin de Courtenay tumači pojam “jezične intuicije”, autor ga povezuje s modernim konceptom “jezičnih sposobnosti” u interpretaciji koju je predložio A.M. Shahnarovichem. U radu se daje definicija jezika koji je autor predložio.

IA Baudouin de Courtenay kao tvorac teorije fonema vrlo je aktivno koristio pojam jezika. Prema njegovom mišljenju, sastav fonema i njihove razlike odražavaju se u svijesti izvornog govornika, u njegovom lingvističkom smislu koji reagira na fonemske promjene, a ne na zvučne. Razumio je međuovisnost između sustava fonema i osjećaja za jezik. U tom smislu važno je utvrditi kakvu interpretaciju taj pojam pronalazi u jezičnoj tradiciji i suvremenim jezičnim pojmovima.

Mnogi istraživači traže podrijetlo jezika u ranim razdobljima razvoja govora, povezuju ga s sposobnostima djeteta

Naučiti određeni jezik, crteći iz toka govora okolnih sistemskih odnosa koji se sjedinjuju između jedinica jezika.

Wilhelm von Humboldt je u svojim djelima prepoznao postojanje dva vitalna principa: vanjske dojmove i "unutarnji osjećaj" jezika u skladu s općom svrhom jezika, kombinirajući subjektivnost s objektivnošću u stvaranju idealnog, ali ne potpuno unutarnjeg, a ne potpuno vanjskog svijeta. Vjerovao je da postoji posebna "duhovna moć" koja je temelj stjecanja jezika.

Ideje W. Humboldta odražavale su se u djelima A.A. Potebni, koji je također bio sklon vjerovati da se nesvjesni osjećaj dogodio u asimilaciji jezika. Sam proces ovladavanja jezikom, prema znanstveniku, podložan je sudjelovanju duše.

Kao rezultat refleksije mozga, ili "duha", na iritacijama vanjskog svijeta, filogenetsku formaciju jezika predstavio je I. A. Baudouin de Courtenay. Istaknuo je da postoji određeni "jezik jezika" koji se može objektivno potvrditi, dokazan činjenicama.

Činjenica da postoji "osjećaj" jezičnog sustava, napisao je F. de Saussure i ukazao na nesvjesnost tog procesa.

Prisutnost “gramatičkog instinkta”, zbog kojeg se formiraju riječi, pokazuje O. Jespersen. Gramatički instinkt, po njegovom mišljenju, omogućuje primjenu jezičnih vještina u određenoj situaciji.

Sposobnost korištenja oblika koje nismo mogli čuti, kombinirati riječi prema određenim zakonima njihove kompatibilnosti, prema L.V. Scherby se temelji na gramatičkom instinktu koji se temelji na govornoj organizaciji s psihofiziološkim korijenima.

Takozvana "teorija urođenog znanja", čiji je autor N. Chomsky, široko je rasprostranjena među lingvistima (osobito na Zapadu). Prema toj teoriji, jezični sustav se daje djetetu od rođenja, tj. Postoji „urođena gramatika“. (Svi gore navedeni citati i odredbe posuđene od Berezina FM [Berezin 1984]).

Možete nastaviti nastaviti s takvom vrstom revizije, ali neće pomoći u razvoju jedinstvenog koncepta koji odražava bitne aspekte fenomena o kojem se raspravlja, niti će dati jednu definiciju koja bi zadovoljila većinu lingvista.

Nije slučajno da je jedan od dijelova monografskog istraživanja E.D. Božović, posvećen proučavanju jezične kompetencije

Školska djeca se nazivaju: “Osjećaj jezika” - pojam ili znanstvena metafora ”[Božović 2002].

Odgovarajući na postavljeno pitanje, autor predlaže sljedeći izlaz: “Sve dok se ne slažemo oko bilo kakvog ograničenja sadržaja ovog izraza (što znači“ osjećaj za jezik ”), ono će ostati metafora, neće ga biti moguće koristiti kao pojam.Štoviše, ne možemo sa sigurnošću povezati taj izraz s jednim ili drugim konceptom u psihologiji, na primjer, s konceptom "intuicije". Prije svega, definirat ćemo uvjete u kojima je nužno objektivno i objektivno uključivanje osjećaja jezika, intuicije ”[ibid: 124]. Nadalje, autor identificira tri takva uvjeta: 1) kada se nesvjesno realizirano znanje ili vještina ne koristi neodgovorno, 2) kada “osjećaj za jezik” djeluje kao osjećaj i zamjenjuje znanje, 3) kada izvorni govornik ne može djelovati “po osjećaju”, jer Nemoguće je dati jedinstveno formulirano znanje. Autor također naglašava: “utemeljeni na razlikovanju ovih situacija, mi se slažemo da razumijemo mehanizme odabira jezičnih jedinica, kontrolirajući njihovu upotrebu i predviđajući izričaj kada je ravnoteža semantičkog i gramatičkog objektivno neformalizirana, različita. Taj je omjer najizraženiji na najvišim razinama jezika. leksičko-frazeološki, sintaktički, stilski “[ibid: 124-125]. Stoga, na temelju svojih ciljeva i ciljeva istraživanja, autor rješava problem korištenja pojma “osjećaj za jezik”.

Usput, autor daje zanimljive primjedbe s kojima se ne može slagati. Primjerice, sljedeće: „s kompliciranjem usmenog govora i pojavom pisanog zahtjeva za osjećajem jezika objektivno se povećava. Taj se osjećaj formira kao posljedica interakcije govornog iskustva i znanja stečenog u školi“ [Ibid: 126].

Na kraju odjeljka autor dolazi do sljedećeg zaključka: „Dakle, jezična kompetencija se formira od samog početka kao psihološki sustav. U dubini govornog iskustva javljaju se prve empirijske generalizacije jezičnih činjenica, koje predstavljaju izvorni oblik znanja o jeziku. To znanje nije uvijek u suprotnosti s rigoroznim znanstvenim spoznajama, ali su različiti po podrijetlu i ostaju jednostavni, nedovoljno reflektirani prije učenja. Pretpostavke za osjećaj jezika počinju se oblikovati prije učenja tijekom akumulacije govornog iskustva i praktički su nerazdvojne od elementarnog empirijskog znanja.

U procesu posebnog proučavanja maternjeg jezika u školi, razvoj tog osjećaja se nastavlja, već kao derivat rigoroznog znanja i spontano akumuliranog iskustva. Kod tradicionalnog obrazovanja to se događa unatoč trenutnom sustavu jezičnog obrazovanja, koji je također spontan “[Ibid: 126-127].

Općenito, dogovorene su odredbe autora. Međutim, treba uzeti u obzir da autor razvija vlastiti sustav pogleda na proučavanje viših razina jezika. Naš je zadatak razviti sustav koncepata za proučavanje fonološke razine, tj. jezik niže razine. Valja napomenuti da se ne možemo složiti s dvije odredbe E.D. Božovića, koji su po našem mišljenju važni u teorijskom smislu. E. D. Bozhovich u svojoj studiji nastoji ograničiti sadržaj pojma vezanog uz jezičnu kompetenciju i istu vrstu fenomena, tj. dati mu izvjesnu aspektnost zbog svojeg višedimenzionalnog razumijevanja. Istodobno, jasno je da su "instinkt jezika", "osjećaj za jezik" i slični pojmovi u središtu toga, ako razmotrimo stvarno funkcioniranje jezičnog sustava u umu njegovog nositelja. U tom smislu, takvi koncepti ne mogu biti ograničeni, aspektni i lišeni

njegova višedimenzionalnost. Postoji jedan izlaz iz ove kontradikcije: uzeti u obzir ovaj fenomen kao dio općenitijeg fenomena, koji odražava složene višestruke značajke ovog općenitijeg pojma. Nadalje, E. D. Bozhovich predlaže razmatranje jezične kompetencije (lingvistički duh, jezični osjećaj itd.) Kao psihološkog sustava. Njezina je glavna zadaća povezati jezičnu kompetenciju i slične pojmove sa sustavom psiholoških koncepata kao što su pamćenje, intuicija itd.Naravno, željeli bismo, s obzirom na interakciju instinkta jezika s fonološkim sustavom, ostati u okviru lingvističkih (psiholingvističkih) ideja.

Izlaz iz otkrivenih kontradikcija ponovno nudi I. A. Baudouin de Courtenay. Jezični koncept I. A. Baudouina de Courtenaya predstavlja takav koncept kao lingvističko razmišljanje. Jasno je da su jezično razmišljanje i osjećaj za jezik međusobno povezani. Barem to proizlazi iz razmišljanja Baudouina. Nećemo analizirati jezično razmišljanje kao pojam, već samo rad Baudouina. Ovdje su glavne tvrdnje o tim pitanjima.

„Potrebno je strogo razlikovati pojmove i ne miješati pojmove iz različitih područja našeg razmišljanja: lingvističko razmišljanje, lingvističko ili lingvističko razmišljanje i općenito razmišljanje“ [Baudouin 1963, Vol. II: 288].

"Jezik je bio i jest nužan uvjet za razmišljanje, ali općenito razmišljanje" [ibid: 177].

Prema tome, potrebno je razlikovati kategorije lingvistike od kategorija jezika. kategorije jezika su također kategorije lingvistike, ali kategorije utemeljene na jeziku naroda i općenito na objektivnim uvjetima nesvjesnog života ljudskog tijela, dok su kategorije lingvistike u strogom smislu prvenstveno apstrakcija ”[Isto: 60].

Prema tome, lingvističko razmišljanje pojedinca je objektivna stvarnost koja je na određeni način povezana s prividom jezika. Ali što je temeljna razlika između jezičnog razmišljanja izvornog govornika i njegovog instinkta? Činjenica je da jezično razmišljanje ima dinamiku svoga razvoja. Jezična intuicija je određeno stanje tog razvoja, tj. Sinkroni dio, trenutak dinamičke ravnoteže tog razvoja. Jasno je da će u različitim fazama razvoja lingvističkog mišljenja izvorni govornik imati različitu razinu formiranja lingvističkih instinkata. Prema tome, osjećaj za jezik ima vlastitu razvojnu dinamiku povezanu s razvojem jezičnog razmišljanja, ali značajke tih dvaju međusobno povezanih procesa nisu međusobno identične.

S takvim razumijevanjem jezika, nema potrebe da ga učinimo vidljivim, jednodimenzionalnim, primjenjivim samo na određenu klasu slučajeva, pogotovo zato što se sve razine jezika koriste kao holističko obrazovanje u procesu jezičnog razmišljanja. Sve to nam omogućuje da u duhu lingvističkih, a ne psiholoških kategorija promatramo duh jezika, točnije fenomen psiholingvistike, s obzirom na trenutni razvoj lingvistike.

Istodobno, sa stajališta moderne psiholingvistike (naime, u tom smjeru, Boduenova tradicija poziva na traženje) najprikladniji koncept u njegovom višedimenzionalnom razumijevanju je ideja jezičnih sposobnosti, koja se odražava u A.M. Shahnarovich i njegovi suradnici. U jezičnoj enciklopediji u bilješci o jezičnim sposobnostima, A.M. Shakhnarovich tako piše. „Jezična sposobnost je jedan od ključnih pojmova psiholingvistike, hijerarhijski organiziran funkcionalni sustav na više razina koji se formira u psihi izvornog govornika u procesu ontogenetskog razvoja, koncepta uvedenog u sovjetskoj psiholingvističkoj školi.

AA Leontiev i uspon na ideju L.V. Scherbs o "psihofiziološkoj govornoj organizaciji pojedinca" kao "sustavu potencijalnih jezičnih reprezentacija".

U jezičnim sposobnostima razlikuju se elementi i razine. Elementi se reflektiraju i generaliziraju elementima svijesti jezika. Postoje razlozi za vjerovanje da razine jezičnih sposobnosti odgovaraju razinama jezičnog sustava: može se razlikovati fonetska, leksička, gramatička. razine, uključujući formiranje riječi. podnivo, plavi porez. razina. Proučavajući strukturu i funkcioniranje jezičnih sposobnosti, proučavamo način na koji je jezični sustav zastupljen u jezičnim sposobnostima, preskriptivna pravila za izbor elemenata, uređivačke razine jezičnih sposobnosti, što omogućuje potpunije predstavljanje psi-holingističke.mehanizmi govorne aktivnosti, funkcioniranje jezičnog sustava u govornoj komunikaciji ”[LES 1990: 617].

U ovom slučaju, fonološki sustav je jedna od razina jezične sposobnosti pojedinca. Na toj razini i uz njezinu pomoć u izvornom govorniku formiraju se i svjesna i pravopisna pravila propisnog karaktera. Prema A.M. Shahnarovich, “ova ​​(propisujuća - GB) pravila imaju skriveni, nesvjesni psiholingvistički. karakter ”[ibid: 617].

Međutim, fonološki sustav kao razina jezične sposobnosti osobe nije jednak fonološkom sustavu u njegovom jezičnom razumijevanju. Ona dobiva psiholingvističku prirodu, odnosno smatra se psihofonološkim sustavom. Razlika između fonološkog sustava u njezinu jezičnom razumijevanju i njegove psiholingvističke inačice opisana je u bilješci.

Napomena. Tri fonološke škole povezane su s ruskom jezičnom tradicijom: Sankt Peterburg (Lenjingrad), Moskovska fonološka škola i Praška fonološka škola. Svaka se škola razlikuje od drugih.

manija glavne funkcije fonema u komunikacijskom procesu [Bogomazov 2001]. S lingvističkog stajališta, svi prikazani koncepti su relativno jednaki, jer se temelje na analizi prvenstveno rezultata govorne aktivnosti (usmeni ili pisani tekstovi). Međutim, koji mentalni mehanizmi osiguravaju korištenje fonološkog sustava u procesu stvaranja tekstova? Kako se fonološki sustav odražava i lomi u umu izvornog govornika? Kako izvorni govornik stvarno koristi fonološki sustav? Ova i slična pitanja nisu postavljena od strane lingvista kada analiziraju fonološki sustav koji se temelji na proučavanju tekstova. Lingvista zapravo ne brine o izvoru teksta: je li umjetno stvoren, na primjer, upotrebom sintesajzera ili čovjeka. U ovom slučaju, sintetizirani govor može u potpunosti biti u skladu s normama tog jezika, ali tehnička sredstva za stvaranje takvih tekstova ne mogu se reproducirati (ne odražavati) psiholingvističke mehanizme za stvaranje ovog teksta od strane ljudi. Lingvist nastoji shvatiti kako apstraktni fonem kao konstrukt koji je on stvorio kao rezultat analize niza tekstova nalazi svoju materijalnu utjelovljenost u obliku usmenog ili pisanog govora. U širokom filozofskom smislu postavlja se pitanje prevladavanja kontradikcije između apstraktne suštine fonema i njegove materijalne utjelovljenosti u zvučnom ili doslovnom obliku.

U suprotnom, ova kontradikcija se rješava u psiholingvistici. Za psiholingvistiku je važno saznati u kojoj se realnoj mentalnoj formi fonema primjenjuje kao apstrakcija, koju istraživač lingvist istražuje, u jezičnoj svijesti određenog izvornog govornika. Tako je za lingvista fonem apstrakcija (konstrukt) implementirana u element zvučnog ili pisanog teksta, čiji mehanizam i izvor nije posve jasan. Za psiho

Lingvistički fonem je psihološki element jezične svijesti određene osobe, jer lingvistika gradi svoje zaključke na temelju analize teksta, a psiholingvistika na temelju analize svijesti jezika kroz posebne eksperimente koji čine bit eksperimentalne psiholingvistike. Dakle, u psiholingvistici u širokim filozofskim terminima, pitanje prevladavanja kontradikcije između apstraktne esencije fonema kao konstrukta, čija su svojstva određena društvenim obilježjima komunikacije, i njezinom mentalnom realizacijom kao elementom jezične svijesti pojedinca.

Shodno tome, razumijevanje foneme i fonološkog sustava u lingvistici i eksperimentalnoj psiholingvistici različito je kako u predmetu istraživanja tako iu razumijevanju prirode ispitivane jedinice.Dakle, proučavanje fonološkog sustava sa stajališta njegovog formiranja, stabilnosti i učinkovitosti funkcioniranja nema smisla u lingvističkom razumijevanju ove pojave, već poprima posebno značenje u svojoj psiholingvističkoj interpretaciji.

Međutim, pojmovi fonema i fonološkog sustava u lingvistici i psiholingvistici (u eksperimentalnom pogledu) međusobno su povezani i međusobno povezani, budući da oba pristupa razumijevanju fonema ujedinjuju činjenicu da se fonem javlja i fiksira u jezičnom sustavu kao apstrakcija koju percipiraju svi članovi jezika. Zajednice su relativno iste kao rezultat govorne aktivnosti izvornog govornika.

Vjerojatno je da razvoj jezičnog tipa mišljenja pojedinca utječe na stanje i dinamiku razvoja njegove jezične svijesti [Tarasov 1997, 2000], čija je jezična sposobnost sastavni dio. Prema tome, jezični tip razmišljanja povezan je s sposobnostima jezika kao holističkog obrazovanja na posredovani način.

Iz tog pojma o jezičnoj sposobnosti pojedinca uloga fonološkog sustava u psiholingvističkom razumijevanju različita je u različitim fazama razvoja jezičnog razmišljanja, a to će zauzvrat utjecati na prirodu interakcije fonološkog sustava i jezičnih sposobnosti kao holističkog obrazovanja, čiji je element.

Dakle, interakcija jezične sposobnosti s fonološkim sustavom u najopćenitijem obliku je interakcija cjeline i njenog dijela. Kao rezultat razvoja fonološkog sustava i promjene jezične sposobnosti izvornog govornika, interakcija između dijela i cjeline mijenja se i kvalitativno i kvantitativno. Važno je naučiti ne samo bilježiti kvalitativne promjene u karakteristikama interakcije jezičnih sposobnosti s fonološkim sustavom, nego i kvantificirati tu interakciju uvođenjem određene mjere mjerenja, osobito kada jezična sposobnost u osnovi ne mijenja svoje karakteristike.

Nema sumnje da je sposobnost jezika kao holističkog obrazovanja kroz fonološki sustav u svom psiholingvističkom razumijevanju i drugim kanalima utjecala na formiranje pismenosti učenika. Učenje kvantificiranja razine interakcije između jezičnih sposobnosti i pismenosti važan je zadatak, i teorijski i praktično. Činjenica je da se u suvremenoj školi preporučuje da učenici uče vještine pismenog pisanja koristeći takozvanu diskurzivnu, analitičku metodu poučavanja normi ruskog pisanja, koja pretpostavlja poznavanje pravila i njihovu svjesnu uporabu. Postoji još jedna strategija pismenog pisanja - intuitivna (prirodna). Nažalost, suvremena lingvistika i metodologija podučavanja ruskog jezika malo znaju o mehanizmima intuitivnog načina razumijevanja.

Rat pismenosti. Sposobnost kvantificiranja interakcije jezičnih sposobnosti kao hijerarhijski organiziranog obrazovanja s pravopisnom pismenošću i različitim vrstama čitanja pomoći će u drugačijem sagledavanju takvih mehanizama i razumijevanju suštine takvih pojava kao što su prirodna pismenost, mehanizmi intuitivnog ovladavanja normama pisanog govora itd. e. otkriti prirodu pravila prije pisanja fonološke razine jezične sposobnosti pojedinca.

Analiza jezičnih sposobnosti sa stajališta jezičnog mišljenja omogućuje nam da ovu pojavu promatramo ne samo kao psihološki sustav, već i kao psiholingvistički sustav, budući da je mišljenje predmet proučavanja i psihologije i psiholingvistike.

Dakle, autor razumije smisao za jezik, osjećaj za jezik (sposobnost jezika), na temelju stavova A.M. Shakhnarovich, sažetak (intuitivna) prezentacija izvornog govornika jezičnog sustava, koji se odražava u njegovoj lingvističkoj svijesti, i korištenje takvih prikaza u njegovoj govornoj praksi.

U isto vrijeme, vjerojatno je lingvistička sposobnost šira i složenija u sadržaju pojma jezika, koji se koristi u njegovim znanstvenim djelima I. A. Baudouina de Courtenaya. Možda je osjećaj za jezik samo sastavni dio takve pojave kao što je sposobnost jezika. Vjerojatno je da je osjećaj za jezik holistički, ali reducirani odraz takve stvari kao što je sposobnost jezika. Jezična sposobnost je neobičan rezultat moderne psiholingvističke analize pojma jezične intuicije u razumijevanju I. A. Baudouina de Courte-ne. Sinteza nad analizom prevladava u Baudouinovom jeziku, a suprotna tendencija je uočena u jezičnoj sposobnosti. Važna značajka Baudouinovog pojma jezika jest da nam taj koncept omogućuje povezivanje osjećaja za jezik s vrstom jezičnog mišljenja pojedinca, što proširuje potencijalne mogućnosti ovog pojma.

Nedostatak izraza za jezik i jezičnu kompetenciju je u tome što se aktivno koriste u psihologiji i lingvistici (psiholingvistika). Vjerojatno je upotreba takvih izraza sasvim prikladna kada razlike u psihološkom i lingvističkom (psiholingvističkom) pristupu u analizi ove pojave nisu značajne.

Berezin FM Povijest lingvističkih učenja. M., 1984.

Bogomazov G.M. Suvremeni ruski književni jezik. Phonetics, M., 2001.

Baudouin de Courtenay, IA Odabrana djela iz opće lingvistike. U 2 sveska. M., 1963.

Bozhovich E.D. Učitelj o studentskoj jezičnoj kompetenciji. Psihološka i pedagoška

aspekte jezičnog obrazovanja. M. Voronezh, 2002.

LES - lingvistički enciklopedijski rječnik // Ch. Ed. VN Yartsev. AM Shah Narović. Jezične sposobnosti M., 1990.

Tarasov E.F. Neki kognitivni problemi analize svijesti // XII međunarodni simpozij o psiholingvistici i teoriji komunikacija. "Jezična svijest i slika svijeta." M., 1997.

Tarasov E.F. (Ed.) Svjesnost jezika. Uspostavljen i kontroverzan. XIV Međunarodni simpozij o psiholingvistici i teoriji komunikacija. Moskva, 29-31. Svibnja 2003., M., 2003.

Shahnorovich A.M. Problemi formiranja jezičnih sposobnosti // Ljudski faktor. Generiranje jezika i govora. / Ed. Dr. ES Cubreacov. M., 1991, str. 185-220.

A. Ertelt-Fiit, E.Denisova-Schmidt LAKUNA I NJIHOVA KLASIFIKACIJSKA GRIDA

Lacunas, interkulturalna komunikacija, etnopsiholingvistika, lakarni model, empirijsko istraživanje

U članku se analiziraju značajke teorije o prazninama, njihova empirijska istraživanja, predstavlja se lakaran model s detaljnim objašnjenjem tipova praznina koje su u njemu uključene. Autor predlaže metodu od deset koraka za proučavanje praznina, pri čemu je svaki korak poseban način snimanja i obrade empirijskih podataka.

Teorija, osnovni pojmovi, kontekst

Lacunae (lat. Lacuna: "proboj", "zub") podrazumijeva praznine u razumijevanju interkulturalne komunikacije.

Studija o prazninama (Lakunen-Forschung) usredotočena je na primijenjena istraživanja koja potencijalno mogu optimizirati sve grane interkulturalne komunikacije. S jedne strane, ove studije obuhvaćaju interdisciplinarni diskurs - od pojedinačnih oblika znanstvene razmjene [Panasiuk / Schroder 2006] i organizacije istraživačkih skupina (znanstveni seminar "Interkulturalna komunikacija i interkulturalno obrazovanje1) do pokušaja.

dati studiju o prazninama vodeću ulogu u takvim disciplinama kao što su etnopsiholingvistika (vidi dolje), znanost o oglašavanju [Grodzki 2003] ili prevoditeljske studije [Panasiuk 2006] ili oblikuju vlastiti pristup proučavanju interkulturalne komunikacije, kulturno utemeljene i usmjerene na empirijske podatke [Ertelt-Vieth 1990, 2005]. Istraživači praznine vode se metodama i kriterijima karakterističnim za različite znanstvene discipline2.

2 Osim toga, to uključuje proučavanje područja kao što su strani jezici, lingvistika, psihologija, organizacija proizvodnje, usluge razmjene (škola, učenik, nastava, itd.).

Koji je osjećaj za jezik? Definicije i definicije

"Osjećaj jezika je fenomen intuitivnog poznavanja jezika, koji se očituje u razumijevanju i uporabi idiomatskih, leksičkih, stilskih i drugih konstrukcija čak i prije ciljanog ovladavanja jezikom u učenju.

To je generalizacija na razini primarne generalizacije bez prethodne svjesne izolacije elemenata uključenih u ovu generalizaciju.

Pismena osoba ne poznaje pravila, nego logiku pravopisa i osjeća ga kao neku vrstu nejasnog "osjećaja za jezik". Odakle dolazi? Prije svega, iz iskustva dugotrajnog korištenja jezika: čitanja, pisanja. U ovom slučaju, mozak je prisiljen obraditi veliku količinu jezičnih informacija u svom zvučnom i grafičkom prikazu.

Knjige o smislu jezika

Stephen Pinker. Jezik kao instinkt (jezični instinkt) Izdavač: Uvodnik URSS, 2004, Soft cover, 456 stranica ISBN 5-354-00332-6 (www.ozon.ru)

Popularna znanstvena knjiga poznatog američkog psihologa i lingvista Stevena Pinkera ispituje ljudski jezik s više različitih gledišta: stvarne jezične, biološke, povijesne itd.

Potebnya A. Jezik osjećaja i jezik mišljenja

Ostavljajući na stranu neartikulirane zvukove poput povike boli, bijesa, užasa, prisiljene od strane osobe s jakim potresima koji potiskuju aktivnost misli, možemo u artikuliranim zvukovima, gledati ne u odnosu na opći karakter ljudske senzualnosti, već na pojedinačne mentalne fenomene s kojima svaki ovi zvukovi se nalaze u najbližoj vezi, razlikuju dvije skupine: prva od tih skupina uključuje interjekcije, izravnu detekciju relativno mirnih osjećaja u artikuliranim zvukovima, drugi - riječi pravi smisao. Da bismo pokazali razliku između riječi i uzvikova, koje ne nazivamo riječima i stoga ne pripadamo jeziku, smatramo nužnim obratiti pozornost na sljedeće.

Poznato je da u našem govoru ton igra vrlo važnu ulogu i često mijenja svoje značenje. Riječ doista postoji samo kad se izgovara, a svakako mora biti izgovorena dobro poznatim tonom, što ponekad nije moguće uhvatiti i nazvati, ali iako s ove točke nema značenja bez tona, ne samo da riječ riječ razumijevanje ovisi o njoj, nego i njezina artikulacija. Mogu vam reći riječ u tonu pitanja, radosno iznenađenje, ljutiti prigovor, i tako dalje, ali u svakom slučaju ostat će zamjenica druge osobe u množini, misao povezana sa zvukovima koje prati osjećaj koji je izražen u tonu, ali nije iscrpljen nešto veliko od njega. Može se čak reći da u riječi artikulacija nadmašuje ton, gluhonijem ga percipira vidom i stoga se može potpuno odvojiti od zvuka [156, sv. 6, str. 67].

27 Mnoga druga mjesta pokazuju da Humboldt namjerno (Absicht) ovdje ne razumije ništa proizvoljno.

28 O refleksivnim pokretima i artikulativnom zvuku, vidi [174, sv. 2, str. 210-224]. Sri također [203, § 87, 172, st. 2, str. 37 i dalje.].

Upravo suprotno - u uzbuđenju: ono je artikulirano, ali ovo svojstvo nam se stalno predstavlja kao nešto sekundarno. Oduzimamo od upada oko, i tako dalje. ton koji ukazuje na njihov stav prema osjećaju iznenađenja, radosti, itd., i izgubit će sve značenje, postati prazne smetnje, poznate točke u rasponu samoglasnika. Samo nam ton daje mogućnost pogađanja o osjećaju koji uzrokuje uskličenje osobe koja nam je strano u jeziku. U smislu tona, jezik uzvikivanja, kao što su izrazi lica, bez kojih upad, za razliku od riječi, u mnogim slučajevima ne može učiniti, jedini je jezik koji svatko može razumjeti.

S tim je povezana još jedna, više unutarnja razlika između međuigra i riječi. Misao, s kojom je riječ jednom bila povezana, ponovno se u umu poziva na zvukove te riječi, tako da, na primjer, svaki put kad čujem ime osobe koju poznajem, čini mi se opet više ili manje jasno i potpuno sliku te osobe Već sam vidio, ili poznatu modifikaciju, smanjenje ove slike. Ta se ideja reproducira, ako ne u potpunosti u svom prethodnom obliku, onda, međutim, da nam druga, treća reprodukcija može biti važnija od prve.Obično, čovjek uopće ne vidi razliku između značenja koje je jučer povezao s dobro poznatom riječju i koje danas povezuje, a samo prisjećanje na uvjete koji su mu daleko od vremena mogu mu dokazati da se za njega mijenja značenje riječi. Iako će ime mog prijatelja sada utjecati na mene drugačije, kad ga još dugo nisam vidio, ono što sam radio prije, kada je sjećanje na njega bilo još svježe, ali ipak, značenje ovog imena uvijek ostaje za mene ista stvar. Dakle, u razgovoru: svatko shvaća riječ na svoj način, ali vanjski oblik riječi je prožet objektivnim mišljenjem, bez obzira na razumijevanje pojedinaca. Samo to daje riječi mogućnost prelaska iz klana u klan, dobiva nova značenja samo zato što je imala isto. Nasljeđe riječi je samo druga strana njegove sposobnosti da ima objektivno značenje za istu osobu. Interjection nema ovu nekretninu. Osjećaj koji sačinjava sav njegov sadržaj ne reproducira se kao misao. Uvjereni smo da su događaji o kojima će nas sada podsjetiti riječ škola identični događajima koji su prije bili predmetom naše misli, ali lako ćemo primijetiti da nam sjećanje na naše djetinjske tuge može biti ugodno i, naprotiv, pomisao na našu bezbrižnost Djetinjstvo može biti uzbuđeno žalosnim osjećajem da općenito sjećanje na predmete koji su nam prije nadahnuli takav osjećaj, ne uzrokuje upravo taj osjećaj, već samo blijedu sjenu nekadašnjeg ili, bolje rečeno, posve različitog.

Iako, ponavljajući stare uspomene u našim mislima, dodajemo im nove elemente, mijenjamo njihovo okruženje, njihov odnos prema drugima, njihov karakter, ali jednostavni elementi naše misli bit će isti. Dakle, dio koji vidim na slici prije drugih ne nestaje za mene i kada, s njim, vidim sve ostale dijelove, moja prva percepcija, postajući pored sljedećih, bit će jedno s njima, za mene će dobiti novo značenje , ali u sebi i po mom mišljenju ostat će nepromijenjen u cjelokupnoj slici slike koju skladam. Osjećaj ne uključuje nikakve dijelove. Znamo da su snaga i kvaliteta osjećaja određeni položajem i kretanjem ideja, ali te su ideje samo uvjeti, a ne elementi osjećaja. Najmanja promjena uvjeta stvara novi osjećaj koji za um ne čuva nikakve tragove prvoga. Na sličan način možemo znati koliko se dijelova sastoji od parfema, ali osjećamo samo jedan nedjeljivi miris, koji će se promijeniti od dodavanja novih tvari u prethodni sastav. Misao ima za sadržaj one percepcije ili niz percepcija koje smo imali u nama, te stoga može ostarjeti, osjećaj je uvijek procjena sadašnjeg sadržaja naše duše i uvijek je nov. Iz ovoga je jasno zašto se interjekcija kao odjek trenutačnog stanja duše ponovno stvara svaki put i nema objektivni životni karakter riječi. Istina, možemo se sjetiti i ponoviti uzvik koji smo namjerno napravili, ali onda će zvuk koji izgovaramo biti predmetom naše misli, a ne odraz osjećaja, bit će ime uzvik, a ne uzvik. Govoreći: "Rekao sam ah" ili odgovaranjem s monosylabic ponavljanjem zvuka ah na pitanje: "Što ste rekli?", Mi to činimo ah dijelom rečenice ili cijele nerazvijene rečenice, ali u svakom slučaju riječ. Interjekcija je uništena misao koja se okreće na njega, kao što je osjećaj uništen samo-promatranjem, što nužno dodaje nešto novo u ono u što je svijest bila uključena tijekom samog osjećaja.

Odatle treća karakteristična značajka uzvraćanja. Razumijevanje poznatog fenomena znači učiniti ga subjektom naše misli, ali smo vidjeli da interjekcija prestaje biti sama, čim obratimo pozornost na to: dakle, ona ostaje nerazumljiva, ostajući sama.Ovdje, naravno, ne govorimo o nesporazumu koji se izražava pitanjem "Što je to?" Ili izjavom "Ne razumijem ovo", i to pitanje, i izjava koja jamči za određeni stupanj razumijevanja, sugeriraju u nama nešto saznanja o tome što smo pitati i ono što ne znamo. Nerazumljivost upada je u tome što ona uopće nije vidljiva svijesti subjekta. Ako mislimo da razumijemo riječ koja je izgovorena drugima samo u mjeri u kojoj ona postaje naša vlastita (baš kao što mi razumijemo vanjske pojave općenito tek nakon što su postali vlasništvo naše duše), i da nas uzvik koji je drugi izgovorio ne apsorbira kao posrednik, onda postoji neposredan izraz osjećaja, i kao znak koji ukazuje na prisutnost osjećaja u drugom 29, onda će biti potrebno dodati onome što je rečeno da uznemiravanje nije jasno za samog subjekta, da to nikome nije jasno. Ne bi trebalo izgledati čudno da interjekcija, kao refleksija uzbuđenja duše i vraćanja u nju kao dojam zvuka, ostaje neprimjetna: vrlo često postoje slučajevi koji nas mogu uvjeriti da je naša duša mračna, da imamo puno percepcija i osjećaja nama potpuno nepoznata.

Nerazumljivost interjekcije može se izraziti na drugi način kako slijedi: nije bitno u smislu u kojem njegova riječ ima. Da nije bilo prepreka na strani jezika, ne bismo rekli da usklik, potaknut strahom, znači strah, to jest, misao o tome, izražen riječju strah, baš kao što ne bi rekli da trenutna boja na licu znači sramotu. Budući da sat i minutna kazaljka na dvanaestorici ne znače dvanaest sati, već samo ukazuju na određeno vrijeme, poput zimice ili vrućine, brzina i sporost pulsa ne znače bolest, već služe samo kao znakovi za liječnika, tako da promatrač sam po sebi uvidi da nema smisla. znakovi stanja duše, dok se riječju bavi misao koja je već pripremljena.

29 U tom smislu, jezik uzvikivanja nazvao je gore - općenito shvaćenim.

Zajedno s mnogim drugim ostacima prethodnih razdoblja univerzalnog ljudskog razvoja, zadržali smo tendenciju da se životinjama prenesemo ono što smo primijetili samo u sebi, da bismo ih, primjerice, obogatili jezikom koji poznajemo samo u čovjeku. To će biti istinito osim ako ne dodamo upadice u jezik i zapamtimo da vanjska razlika između upada, artikuliranih i neartikuliranih zvukova životinja ukazuje na duboku unutarnju razliku u mentalnim procesima u čovjeku i životinji. Obično svoje riječi uzimamo previše precizno kada kažemo, na primjer, da "pas traži hranu". Istodobno, zaboravljamo da je takav zahtjev u osobi vrlo složen fenomen, koji podrazumijeva, osim svijesti o osjećaju gladi, još jednu misao o načinu na koji se može zadovoljiti, o osobi koja može dostaviti ta sredstva, o našim stavovima prema toj osobi, ne dopuštajući razlika između zahtjeva i zahtjeva, jednom riječju, mnogo je toga što ne možemo pretpostaviti u životinji ako je ne želimo izjednačiti s osobom u smislu razvojnih sposobnosti. Kora ili škripanje psa, koji nam se čini zahtjevom, samo je odraz neugodnog osjećaja koji ga doživljava, postoji pokret koji se jednako malo može promatrati i kao nenamjeran kao skok na stranu pri pogledu na štapić koji se nalazi iznad njega. Zvukovi životinja su neobjašnjivi samo fiziološkim zakonima: povezani su s percepcijama i pratećim osjećajima, asocijacijama percepcija, očekivanjima sličnih slučajeva, ali, ponavljamo, oni nisu važni, nisu shvaćeni i ne služe kao sredstvo za stvaranje razumijevanja u drugima. Pjevač pjeva u određeno vrijeme uopće ne da bi izazvao odgovor drugog, a drugi mu ne odgovara, već pjeva sam, jer njegovi slušni živci, iritirani krikom prvog, prenose svoje kretanje na glasne organe.Pas ne razumije riječ koja mu je upućena, jer je u svojoj duši, kao što ćemo vidjeti, nemoguće pretpostaviti da je taj oblik misli izražen jednom riječju i bez koje bi razumijevanje među ljudima bilo nemoguće, ali ga je potaknuo zvuk na određene radnje koje bi mogle biti uzbuđen udarcem. Ako počne glasnije lajati kad joj više ne dopušta jesti, ili ako dijete, koje još nije progovorilo, jača svoj vapaj pod istim okolnostima, onda opet nije riječ o razumijevanju značenja lajanja i plakanja za drugima. U djetetu je osjećaj gladi, prisiljavanje krika i djelovanje onih koji ga okružuju, uklanjajući taj osjećaj, povezani s ponavljanjem, tako da ako se taj osjećaj ponovno ponudi sa pratećim zvukom, tada će se također potaknuti i očekivanje njegovog zadovoljstva. Kada ovo zadnje vrijeme ne postoji duže vrijeme, osjećaj očekivanja će se povećati i zauzvrat će pojačati zvuk, koji će u ovom slučaju biti refleksija i osjećaj očekivanja i gladi.

Jezik životinja i ljudi u ranom djetinjstvu sastoji se od refleksije osjećaja u zvukovima. Općenito, ne možete zamisliti drugi izvor zvučnog materijala jezika. Ljudska proizvoljnost nalazi zvuk koji je već spreman: riječi su se morale formirati iz uzvika (usp. [156, v. 6, str. 209]), jer samo u njima osoba može pronaći artikulirani zvuk. Dakle, primitivna uskrsnuća njihovom kasnijom sudbinom spadaju u one koji ostaju zauvijek interjekcije, i u one koji su od pamtivijeka izgubili svoj međuprostorni karakter *. Prvom pripadaju uzvici fizičke boli i užitka i složeniji osjećaji, uvjetovani ne toliko kvalitativnim sadržajem misli, već njegovim oblikom (primjerice uzvikom iznenađenja, radosti, tuge), drugim, sudeći prema korijenima sadašnjih jezika, uglavnom, ako ne i isključivo, - uzbuđenja osjećaja povezanih s dojmovima vida i sluha.

Iznad, spomenuli smo da se uzvik pod utjecajem misli na njega mijenja u riječ, sada je potrebno razmišljati o tome kako se ta promjena događa, to jest, stvaranje jezika, kako osoba stječe sposobnost razumijevanja sebe i drugih, što mi nazivamo objektivnost značenja, jasnoću riječi.

Prije svega, obratimo pozornost na uvjete za formiranje riječi koja se može naći u osobi koja se uzima odvojeno, bez obzira na povezanost s društvom. Prvo, kad izgovorimo riječ, možemo vidjeti da je osjećaj koji nam sugerira ono što nam se čini da je sadržaj riječi toliko slab u usporedbi s osjećajem koji izbija u usklikima da to ne bi samo po sebi izazvalo zvuk da ga nije uhvatio spreman. Iz toga zaključujemo da bi se napetost osjećaja koji posjeduje osobu koja izgovara interjekciju trebala smanjiti kada interjekcija pređe u riječ. Drugo, takav pad intenziteta osjećaja zahtijeva jasnoća s kojom zamišljamo sadržaj riječi i završnu obradu koju dajemo njezinom obliku. Možemo proširiti poslovicu "strah ima velike oči" na sve jake osjećaje koji nas ne samo čine pretjerivanjem, već nam jednostavno ne dopuštaju da razmotrimo objekte koji su izazvali šok. Kad stvaramo riječ, osoba bi trebala primijetiti svoj vlastiti zvuk, to je samo-promatranje, refleksija u psihološkom smislu te riječi, što je za nas teže, što smo više strastveni za opći tijek naših misli, to je jača emocija koja nas uzbuđuje. Oba ova uvjeta (slabost osjećaja i izvjesnost percepcije) u velikoj su mjeri određena jednim ponavljanjem istih percepcija. Osoba, na primjer, s nehotičnim užasom i potpuno neobjašnjivo naginje glavu, prvi put čuje zvižduk metka nad njim, ali tada se navikne na taj zvižduk, počinje slušati njegove crte lica.Takvo slabljenje osjećaja može biti neovisno o bilo kakvim osobinama koje su svojstvene samo čovjeku, jer se primjećuje kod životinja (na primjer, u konja koji se navikne na jahačevu težinu, pucnjeve, vrste kamila, itd.), Iako im to slabljenje ne daje ljudsku objektivnost gledanja. ,

Kako se potreba za odražavanjem osjećaja u zvuku smanjuje, povećava se i druga vrsta veze između zvuka i reprezentacije. On čuje zvuk koji je stvorio čovjek, a slika zvuka, neprestano prateći sliku objekta, povezana je s njim. S novom percepcijom subjekta ili prisjećanjem prvoga, slika zvuka će se ponoviti, a već nakon toga (a ne izravno, kao kod čisto refleksivnih pokreta) pojavit će se sam zvuk. Vrlo slično, često se pronalazi i kvačica slike predmeta, slika pokreta i samog pokreta: glazbenik ili slagač pri gledanju bilješke ili pisma, na samu pomisao na njih, odmah pronalazi odgovarajući ključ alata ili odjeljak poštanskog pretinca. Povezanost percepcije subjekta i zvuka, zamjenjujući izravno refleksivno kretanje glasovnih organa s onim u kojem je izgovor zvuka posredovan njegovom slikom u duši, jedan je od nužnih uvjeta za stvaranje riječi. Ali to još uvijek ne daje razumijevanje, jer osoba uopće ne može primijetiti samu osobu, baš kao što mnoge uobičajene pokrete tijela pobjegnu od samopromatranja općenito. U stvaranju riječi, ono što nam se događa na najvišim stupnjevima razvoja treba ponoviti: ne u samoći, već se u društvu naviknemo na brigu o sebi, pjesničko djelo otkriva nam nepoznate strane naše duše, a ne sami sebe razumijemo. vanjsko promatranje prethodi unutarnjoj. Kada se primijeni na jezik, to će značiti da riječ samo iz usta drugog može postati razumljiva govorniku, da je jezik stvoren samo kombiniranim naporima mnogih, da društvo prethodi početku jezika. „Jezik“, kaže Humboldt, „zapravo se razvija samo u društvu, a osoba se razumije samo nakon što prožme jasnoću njegovih riječi s druge strane“ [156, sv. 6, str. 54].

Također treba napomenuti da tijekom razumijevanja riječi, zvuk u našoj misli prethodi njegovom značenju, dok je s asocijacijom o kojoj smo govorili gore, upravo suprotno: slika predmeta prethodi u mislima sliku zvuka. Kako se ta permutacija događa, potrebna za razumijevanje? Što će natjerati osobu da se prvi sjeti njegovog zvuka, a zatim objasniti njegovu percepciju subjekta? Očito je da se taj zvuk najvjerojatnije čuje od drugog. Zamislite da primitivna osoba, pogođena poznatim dojmom, stvara takav i takav zvuk koji je nekoliko puta ponovio i proizveo povezanost slike predmeta i dojma zvuka, te da je, na kraju, sam objekt izgubio svoj, da tako kažemo, neodoljiv misaoni interes. Druga osoba, pod utjecajem istog dojma istog objekta, napravit će isti zvuk. To je sasvim moguće, jer lako možemo priznati sličnost u uređaju i trenutno stanje organizama, u kojima će zvukovi, u kojima se reflektiraju isti osjećaji, predstavljati potpuno neuhvatljive razlike, osobito za neuobičajeno uho. Ovaj zvuk, koji se najprije percipira, nastavit će se u njegovoj svijesti, prije svega, vlastitoj, jer percepcija ima najviše zajedničkog sa slikom tog zvuka, a ne s bilo kojom drugom dušom. Ideja zvuka, bez sumnje, neće proći bez traga i nehotice će dovesti do njezine realizacije, izgovaranja zvuka, jer tišina je umijeće ne davanja ideje da se krene u pokrete organa s kojima je spojena - umjetnost stečena modernim čovjekom prilično kasno i potpuno neprimjetan u djece. Slušatelj će ponoviti zvuk koji se čuje od drugog, njegova vlastita kreacija će mu se razumno pojaviti i, zauzvrat, prouzročiti sliku predmeta u duši, ali sada objašnjavajući zvuk.Dakle, permutacija reprezentacija koje zahtijeva razumijevanje je ostvarena. Slušatelj ne razumije niti jedan zvuk, već stranac zajedno s izvorom koji upućuje na njegov vid, on vidi zvučnika i zajedno objekt na koji ovaj drugi pokazuje. Stoga će u prvom činu razumijevanja doći do objašnjenja ne samo zvuka koji pripada razumijevanju, već i ovog zvuka i stanja duše govornika. S jedne strane, bit će posve nesvjesna misao, s druge strane, jednako nesvjesno razumijevanje toga.

Međutim, to ne može zaustaviti razvoj riječi u razumijevanju. Slika subjekta je još uvijek bila objašnjiva, nešto najbliže samom licu i najmanje joj je jasno. Naša mentalna stanja su nam objašnjena samo u mjeri u kojoj ih otkrijemo, dajemo im neku vrstu neovisnog postojanja, pronalazeći ih, na primjer, u drugima ili ih izražavamo riječima. Zauvijek mrak ostaje za nas one osobine našeg duhovnog života, koje nećemo izraziti ni na koji način i koje nećemo vidjeti nikoga osim nas samih. Kada nova percepcija subjekta dovede do nekoga koga smo do sada prezentirali slušateljima i razumijevanju, iste stare, kada je ovo posljednje izraženo u zvuku, taj će zvuk biti opažen od strane slušatelja i uzrokovati mu pokret koji govornik može razumjeti, na primjer, ukazati na temu govornik "uči jasnoću svoje riječi na drugoj." Sada će shvatiti samoga sebe, jer će dobiti dokaze o postojanju u nekoj drugoj slici, koja je do sada bila njegova osobna imovina. Sredstvo za to, kao i za razumijevanje drugog, je zvuk, koji otkriva govorniku vlastitu misao. Prikaz predmeta u zvučniku, zvuk i njegov učinak na slušatelja (to jest, znak da isti ima istu sliku objekta) sada je pridružen i čini jednu seriju koja se reproducira, bez obzira na to koji je član na prvom mjestu.

Dakle, stvaranje riječi je vrlo složen proces. Prije svega - jednostavan odraz osjećaja u zvuku, kao što je, primjerice, u djeteta koje pod utjecajem boli nehotice stvara zvuk Vave. Zatim - svijest o zvuku, ne čini se nužnom ovdje, tako da će dijete primijetiti kakvu vrstu akcije će njegov zvuk proizvesti, dovoljno je da čuje njegov zvuk od drugog da bi se najprije sjetio svoga bivšeg zvuka, a zatim i bol i predmet koji ga je prouzročio. Konačno - svijest o sadržaju misli u zvuku, koji ne može bez razumijevanja zvuka kod drugih. Da bi stvorila riječ iz interludija Vava, dijete mora primijetiti da majka, čujmo taj zvuk, žuri da ukloni predmet koji uzrokuje bol (usp. [205, str. 207-211, 207, str. 420-422]).

Koliko god bilo nezadovoljavajuće objašnjenje koje smo dali za stvaranje riječi, u svakom slučaju, istina je da jezik podrazumijeva stupanj razvoja koji neposredno prethodi patognomski zvuk. Ovaj stupanj naziva se onomato-poetski, ali ne u smislu da prikazuje zvukove vanjske prirode (nisu sve riječi nastale iz interjekcija suština onomatopeje), nego u činjenici da ovdje po prvi put prikazuju zvukove zamišljive pojave.

Do sada, govoreći o tome kako zvuk dobiva smisao, ostavili smo u sjeni važnu značajku riječi u usporedbi s interjekcijom, osobinom koja se rađa s razumijevanjem, to jest takozvanom unutarnjom formom *. Iz analize riječi bilo kojeg jezika nije teško zaključiti da riječ zapravo ne izražava cijelu misao, uzetu za njezin sadržaj, već samo jedan od njegovih znakova (usp. [136, v. 6, str. 97 - 98, 110]). Slika tablice može imati mnogo znakova, ali riječ tablica znači samo postlan (korijen riječi je isti kao u glagolu Stall), te stoga može jednako značiti i sve tablice, bez obzira na njihov oblik, veličinu ili materijal. Pod riječju prozor obično podrazumijevamo okvir sa staklom, dok, sudeći po sličnosti s riječju oka, znači: gdje ljudi gledaju ili gdje svjetlo ide, i ne sadrži nikakvu naznaku ne samo okvira i tako dalje. o konceptu rupa. Postoje, dakle, dva značenja u riječi: jedno, koje smo prije nazivali objektivnim, a sada možemo nazvati najbližim etimološkim značenjem riječi, uvijek sadrži samo jedan znak, a drugo - subjektivni sadržaj, u kojem postoji mnogo znakova. Prvi je znak, simbol koji zamjenjuje drugi za nas.Iskustvo se može uvjeriti da, kad u razgovoru izgovorimo riječ s jasnim etimološkim značenjem, obično nemamo ništa u mislima osim ovog značenja: oblak, za nas, pretpostavljamo, samo "pokriva". Prvi sadržaj riječi je oblik u kojem se sadržaj misli prikazuje našoj svijesti. Stoga, ako izuzmemo drugo, subjektivno i, kao što ćemo sada vidjeti, jedini sadržaj, tada u riječi ostaje samo zvuk, tj. Vanjski oblik i etimološko značenje, koje je također oblik, ali samo unutarnje. Unutarnji oblik riječi je odnos sadržaja misli i svijesti, on pokazuje kako je čovjeku predstavljena njegova vlastita misao. To samo može objasniti zašto u istom jeziku može biti mnogo riječi za označavanje istog subjekta i, obrnuto, jedna riječ, potpuno u skladu sa zahtjevima jezika, može označavati heterogene objekte. Tako se misao oblaka pojavila ljudima pod oblikom jednog od njezinih znakova, a to je da upija vodu ili je iz nje izlijeva, odakle riječ oblak (korijen, piti i sipati). Stoga je poljski jezik imao priliku nazvati dugu koja, prema popularnom shvaćanju, apsorbira vodu iz crinineta, istom riječju t e cza (gdje je isti korijen, samo s pojačanjem). Otprilike, duga je označena riječju duga (korijen lukova, mlijeko, to jest, piće i piće, isto kao u riječi kiša), ali u maloj ruskoj riječi gay se zove svjetlosna (korijen od vas, sjaj, odakle proljeće i veselo), i malo drugačije u malom ruskom je crvena tava i.

U nizu riječi istog korijena, koji se sukcesivno pojavljuju jedan od drugoga, bilo koji prethodni se može nazvati unutarnjim oblikom sljedećeg. Primjerice, riječ "klevetu", shvaćena u figurativnom smislu, zapravo znači nanošenje rana, čireva, u riječi ulkus svi znakovi rane su indicirani, pretpostavljamo, od boli: čir koji boli, bol u nepoznatoj riječi istog korijena naziva se osjećaj pečenja: opekotine, opekotine (u Pamva Beryndi riječ ulkus objašnjava se gorućom riječju). Pretpostavimo da je korijen svih ovih riječi, indh, pronađen na sanskrtu, da se spali, spali, najstariji, ne sugerirajući drugu riječ i izravno oblikovanu iz uzvikivanja: što će biti unutarnji oblik ove riječi? Naravno, ono što povezuje značenje (to jest, slika gorućeg i zapaljenog objekta, koji u svom embriju sadrži mnoge značajke) sa zvukom. Jedina veza koja može biti ovdje je osjećaj koji prati percepciju vatre i izravno se odražava u zvuku indha. Osjećajem i zvukom, uzetim zajedno (jer bez osjećaja da bi se osjećao osjećaj), čovjek je mislio na percepciju izvana. Budući da se taj osjećaj može zamisliti samo u odvojenoj osobi i prilično je subjektivan, prisiljeni smo prvo pravo značenje riječi nazvati subjektivnim, dok što je više naše vlastito značenje općenito, smatramo da je unutarnja forma objektivna strana riječi. Razumijevanje, pojednostavljenje misli, njegovo prenošenje, ako se tako može reći, na drugi jezik, njegovo očitovanje bez, počinje stoga označavanjem onoga što je samo po sebi neizrecivo, iako je čovjeku najbliže. Uloga osjećaja nije ograničena na prijenos pokreta na glasovne organe i stvaranje zvuka: bez njegovog sekundarnog sudjelovanja, formiranje riječi iz već stvorenog zvuka ne bi bilo moguće. Ako se čini da je istina da je u nekim slučajevima unutarnji oblik onomatsko-poetske riječi osjećaj, onda će se ta stvar morati proširiti na sve ostale, čak i ako se naiđu na neke nesporazume koji se lako rješavaju. Naravno, sa stajališta koje smo usvojili [gledište] ne smijemo pretpostaviti da su sve riječi koje se obično nazivaju ovim imenom onomatično-poetske. Riječi poput bika (.,), Već imaju unutarnji oblik, a ne osjećaj, već jedan od objektivnih znakova objekta koji označavaju :. To znači da zvuk čini boo,ali te riječi već pretpostavljaju naziv samog zvuka 30, u kojem je veza između percepcije vanjskog (neartikuliranog) zvuka i njegova izražavanja u zvukovima artikuliranja, simbola percepcije za samu dušu, osjećaj koji ga doživljava u percepciji. Simbolizam se već u samom početku ljudskog govora razlikuje od zvukova životinja i od uzbuđenja.

30 Ne kažemo hoće li primarna riječ za zvuk prikazati to kao radnju ili kao objekt, jer pri stvaranju riječi obje točke gledišta uopće ne postoje.

Ne postoji proizvoljnost u stvaranju jezika i stoga je prikladno pitanje, na kojoj osnovi dobro poznata riječ znači točno, a ne drugo. Ako se upitamo o riječima kasnijih formacija, odgovor može biti otprilike sljedeći: stari (korijen stotine, p - sufiks) znači stari, ne mlad, jer su percepcije starih objekata najsličnije percepcijama koje su služile kao sadržaj riječi iz korijena stotinu. Ako krenemo dalje i pitamo, zašto u riječima prepoznatim kao primarnim, poznati zvuk odgovara onome, a ne drugom značenju, zašto korijen stotine znači stajati, a korijeni ići, a ne obrnuto, onda će odgovor morati dalje naći, u proučavanju patognomskih zvukova koji prethode riječi. Dakle, zvuk stotine stvara osoba pri viđenju stojećeg predmeta ili, što će se dogoditi istoj stvari, ako se želi, tako da objekt prestaje, da osjećaj koji uzbuđuje dušu može obavijestiti organe samo o tome, a ne o nekom drugom pokretu. Nećemo dalje pitati: da bi se reklo zašto takvo stanje duše zahtijeva za svoje otkriće jedan od svih mogućih pokreta za organizam, potrebno je znati koje vrste pokreta u samoj duši imaju i kako se one uklapaju jedna u drugu. Kome se izrazi posudili o duši, posuđeni iz pokreta vanjskog svijeta, čini se da su metafore, prikladne samo za nedostatak drugih, koji tvrde da nema sličnosti između mehaničkih pokreta, pretpostavljamo, optičkih živaca i osjećaja vida i pratećeg zadovoljstva, jer je takav zadatak nerješiv. Stoga ostaje, odbijajući popuniti praznine između mehaničkih pokreta i stanja duše, koje se ne mogu nazvati takvim pokretima, prihvatiti činjenicu da poznati osjećaji odgovaraju poznatim zvukovima i ograničavaju zadatak na jednostavno nabrajanje obojega. Rješenje tog zadatka moglo bi pokazati gdje se sličnost jezika završava, dokazujući da isto pleme naroda govori njima, i ono koje samo dokazuje jedinstvo ljudske prirode općenito, ali takvo rješenje nailazi na toliko prepreka da se čini gotovo neizvedivim. Prvo, potrebno je sve riječi podići u prvi unutarnji i vanjski oblik, drugo, potrebno je odrediti prvi unutarnji oblik svake riječi, a velike netočnosti su neizbježne, jer, na primjer, imenujemo različite nijanse iznenađenja, koje su izvorno izražene u zvuči s općim značenjem, pretpostavimo, vidi, sjaji? Konačno, treće, treba definirati svojstva primitivnih zvukova. Što se tiče potonjeg, može se primijetiti da nije sasvim točno tražiti korespondenciju osjetila s primitivnim zvukovima u jednoj artikuliranosti potonjih, bez obzira na njihov ton, i tvrditi, poput Geise [153, str. 77 - 80] da je a opći izraz uniforme (gleichschwebend), tih, jasan osjećaj, mirno promatranje, ali zajedno i glupo čuđenje (gaffen, yawn), i y - sklonost subjekta da ukloni predmet, osjećaje protivljenja, straha itd. P., naprotiv, izraz je želje, ljubavi, želje da se subjekt približi samome sebi, da asimilira njegovu percepciju. U zvuku uzvraćanja, osim artikulacije, ne primjećujemo nijednu notu, a ne jednostavno podizanje ili spuštanje glasa na koje niste mogli obratiti pozornost, već složene kombinacije tonova koji su jednako važni u određivanju izvornog značenja zvukova kao što su artikuliranost.

Obično, pitajući o razlozima zbog kojih dobro poznati zvuk ima takvo značenje u riječi, oni ne traže korespondenciju tog zvuka s osjećajem koji prati percepciju, nego sličnosti između zvuka i percepcije, koje se uzima kao objekt. Kome se čini jasno zašto zvučne imitativne riječi, primjerice, chuck, kukavica, znače ono što oni znače, on i razlozi značenja riječi koje ne zvuče bi trebale tražiti u sličnosti svojih zvukova s ​​označenim objektima. Takvo se stajalište nalazi iu Humboldtu, koji pronalazi sljedeće dvije osnove za vezu između pojmova (u širem smislu riječi) i zvukova u primarnim riječima 31. 1) “Odmah onomatopejski zapis pojmova. Ovdje je zvuk koji je stvorio objekt prikazan do te mjere da se nerazumljiv zvuk može artikulirati. To je svojevrsna slikovna oznaka, kao što slika prikazuje objekt, kako se čini oku (to jest, daje samo prostor boja poznatih obrisa, koje gledatelj nadopunjuje), tako da jezik predstavlja predmet, kako ga čuje uho ”(to jest, daje samo zvuk, izostaviti sve druge znakove). U svakom slučaju, ovdje sam zvuk ima nešto zajedničko s objektom. 2) “Oznaka koja oponaša objekt ne izravno, već nešto treće, zajednički zvuk i objekt. Ta se metoda može nazvati simboličnom, iako je pojam simbola u jeziku mnogo širi 31. Ovdje su zvuci odabrani da označe objekt, dijelom sami, djelomično uspoređujući s drugima, stvarajući dojam sluha, slično onome što sam objekt proizvodi duši, tako da zvukovi riječi steben, st a tig, starr daju dojam nečega trajnog ( des Festen), sanskritski korijen, topljenje, prosipanje - tekući (des zerfliessenden), zvukovi riječi nicht, nagen, Neid - nešto što se čini odmah i glatko odsječeno "(usp. naš" odbiti "(to jest, reći ne) ) glatko ”).

31 Ono što Humboldt kaže o trećem načinu označavanja, prema kojemu slični pojmovi dobivaju slične zvukove, ovdje se ne primjenjuje, jer se u isto vrijeme „ne posvećuje pozornost samom karakteru zvukova“ [156, sv. 6, str. 82].

Na taj način, predmeti koji proizvode slične dojmove dobivaju riječi s prevladavajućim sličnim zvukovima, kao što su wehen, Wind, Wolke, Wirren, Wunsch, u kojima zvuk izražava neku vrstu nestabilnog, uznemirujućeg, nejasnog pokreta (durcheinander gehende Bewegung, na primjer, valovi oblaka koji se kotrljaju jedan za drugim i jedan kroz drugi). Označavanje, utemeljeno na dobro poznatom značenju pojedinačnih zvukova i njihovih cjelokupnih pražnjenja, prevladalo je, možda, isključivo, u primitivnom stvaranju riječi (primitivni Wortbezeichnung) ”[156, st. 6, str. 80 - 81]. Iz svih gore navedenih mjesta, čini se, može se zaključiti da ne samo primitivni čovjek, prema Humboldtovom mišljenju, daje objektivno značenje zvuku i nesvjesno stavlja ovu posljednju vezu između zvuka i objekta, ali Humboldt sam dijeli ovo stajalište. Nije mu dovoljno znati da riječi st a tig, starr imaju zvukove sv po sebi, koje se odnose na korijen sta, uzete odvojeno od njihovog značenja u riječi, ovi zvukovi za njega imaju karakter postojanosti, snage i zbog toga su vrlo pristojni prema pojmovima koje su spomenuli. riječima. To postavlja dva pitanja: je li promatrač u pravu ako je već stvorio riječ, ako u samom zvuku te riječi nađe naznaku predmeta koji je on odredio, a ako je u pravu, može li takva želja za traženjem zvuka u neovisnom značenju biti jedna od sila potrebne za obrazovanje riječi?

Što se tiče prvog, prvo moramo prepoznati činjenicu da u svim ljudima postoji više ili manje tendencija da se pronađe zajednički jezik između dojmova različitih osjećaja.

32 Jer, kao što razumijemo ovo mjesto, značenje bilo koje riječi je simbolizirano.

To je prilično uvjerljiv dokaz postojanja takve univerzalne sklonosti da služi jeziku, ali, naravno, samo za one koji uzimaju u obzir sve izraze likova (iu jeziku, recimo, usput, nema prenosivih izraza) ne za luksuz i hir, već za suštinsku potrebu misli. U slavenskim jezicima, kao iu mnogim drugima, konvergencija percepcije vida, dodira i okusa, vida i sluha je vrlo česta. Govorimo o gorućim okusima, oštrim zvucima, u narodnim pjesmama postoje usporedbe svjetla i glasnog, jasnog zvuka.Vjerojatno je tajni utjecaj jezika doveo slijepe do ideje da bi crvena boja koju su mu rekli trebala izgledati kao zvuk trube. No, bez obzira na jezik, takva konvergencija je moguća. "Usporedimo", kaže Lotz, "niskog tona s tamom, i visokog tona sa svjetlom, u nizu samoglasnika vidimo sličnosti s gamutom boja, a boje za drugačiji osjetljivi osjećaj ponavljaju svojstva okusa. Naravno, velika razlika u fizičkoj organizaciji i mentalnim svojstvima raznih nedjeljivih čini nemogućim opće slaganje u svemu ovome, ako, možda, čak i za sve [osobe] i upućuje na y, kao crno na bijelo, onda se ne čini kao da je na žutoj, a - na crvenoj, o - na plavoj, tako da svi ne prepoznaju u crvenoj - aromatičnoj slatkoći, u plavo - vodenoj kiselini, u žuto - metalnom okusu. Možemo se također složiti da se za svaku zasebno, sličnosti između različitih senzacija ne temelje na usporedbi njihovog izravnog sadržaja, nego na osjećaju (Gewahrwerden) slabije i skrivene sličnosti šokova koje opći osjećaj od njih. Ali svi ti ustupci ne mijenjaju značenje takvog stajališta o osjetilnim percepcijama ljudskog razvoja. Dovoljno je da u svakoj osobi postoji težnja za takvim usporedbama, jesu li ovi rezultati postignuti koji su uvjerljivi za svakoga ili ne, ali u svakom slučaju za onoga koji uspoređuje svijet, percipiran njegovim osjećajima, pretvara se u igru ​​pojava, u kojoj pojedinačne slike ukazuju jedni na druge i idealnog sadržaja, kojem svi služe kao izrazi koji su samo toliko različiti po obliku da fantazija može osjetiti jedinstvo njihova podrijetla. Pogriješimo u tim usporedbama, uzimajući sličnost naše patnje od impresija za sklonost vlastitog sadržaja ovih potonjih, ali ipak treba imati na umu da se sva senzualnost temelji na takvoj pogrešci, svugdje gdje ona vidi oblike naših unutarnjih uzbuđenja. Bilo da je ovaj pogled duhovit ili ne, to je jedan od prirodnih elemenata naše senzualnosti i ima neizmjeran utjecaj na naš cjelokupni pogled na svijet ”[174, sv. 2, str. 180 - 181].

Možemo to primijeniti na jezik i reći da je sasvim legitimno vidjeti sličnosti između dobro poznatog artikuliranog zvuka i vidljivog ili opipljivog subjekta, ali treba napomenuti da nismo čuli za takvu usporedbu, koja bi imala bilo koji znanstveni karakter: čini se da je možda potrebno i uvjerljivo samo za samog prevoditelja. Opasnost koju je Humboldt naveo da upadne u arbitrarnost u objašnjavanju simbolike zvukova i neuspjeha u postizanju rezultata koji imaju objektivni značaj, između ostalog, proizlazi iz činjenice da ne postoji način da se ne propuste koraci koji povezuju subjekt sa zvukom. Vrlo klimav će biti naše usporedbe ujednačenih utega satova s ​​rotacijom ruku, ako izgubimo iz vida činjenicu da težina utega ne pomiče strelicu izravno, već kroz mnoge zupčanike koji međusobno prenose i mijenjaju kretanje o kojem govore. Koliko će puta naša usporedba zvuka i objekta kao percepcije duše biti drhtava, čija nam priroda nikada neće postati jasna u tolikoj mjeri kao struktura mehanizma?

Međutim, pretpostavimo da se mnogi ljudi u potpunosti slažu oko značenja zvuka u riječima kasnijih formacija, slično onima koje Geise navodi kao primjer simboličke oznake (na primjer, klar, pakao, tr u, dunkel, dumpf, špic, blagi itd.). Takav dogovor u "spiritualizaciji" zvuka fantazijom može biti posljedica činjenice da je svaki pod utjecajem stvarnog značenja tih zvukova i da bi se drukčije prosuđivao da isti zvukovi imaju različito značenje. U primjeru smo na koji način jezik za objekte i kvalitete grubih i grubih zvukova, usput, doveo riječ krma.Naravno, posebno su pritisnuli p, zbog čega je riječ doista slikovita, ali su zaboravili ili nisu znali da je isti p bio surov u riječima istog korijena, sir se nikome ne čini ozbiljnim, da je sama riječ bila teška, najvjerojatnije je bila tekuća prije i onda nije predstavljala nikakvu simboliku zvukova 33. Sudeći po takvim primjerima, može se smatrati da se zvuk ne shvaća odmah, samo u mjeri u kojoj se stapa s poznatim značenjem riječi, osoba otkriva u njemu potrebu za njegovim ujedinjenjem s takvom, a ne drugom misli. Na isti način, osoba vjeruje da je potrebno činiti sve što je teže, s desnim, a ne lijevom rukom, jer je već dugo nesvjesno ispunio ovo pravilo. Sve to izaziva sumnju u lojalnost mišljenja da je izravna sličnost zvuka sa senzualnom slikom nekog objekta sredstvo kombiniranja reprezentacija zvuka i objekta, koje prethodi jedna drugoj prije asocijacije tih prikaza [172, t. 99 - 101]. Čini se da simbolika zvuka ne samo da zvuči spremno, već i riječ sa svojim unutarnjim oblikom, a za samu formaciju riječi nije bila potrebna. On bi mogao biti uzrok pretvorbe zvukova u već pripremljene riječi. Dakle, označavanje pluralnosti i okupljanja na arapskom jeziku umetanjem dugog samoglasnika, oznaka prošlog vremena i trajanja udvostručavanjem u indoeuropskim jezicima [156, sv. 6, str. 83] može se pojaviti pod utjecajem istog instinkta, koji uzrokuje da se samoglasnik nacrta u pridjevu (primjerice, dobar) ako žele izraziti visok stupanj kvalitete.

Pogledajte videozapis: Blockchain u poslovnoj primjeni (Travanj 2024).